Automobili sa laganim elektromotorima koji s jedim punjenjem prelaze 1000 kilometara, supravodljivi mikročipovi umjesto silicijskih, ekološki čisti supravodljivi dalekovodni sustavi istosmjerne struje zakopani u zemlji - za nekoga znanstvena fantastika, za hrvatskog fizičara Danijela Đureka skora sutrašnjica.

Automobili sa laganim elektromotorima koji s jedim punjenjem prelaze 1000 kilometara, supravodljivi mikročipovi umjesto silicijskih, ekološki čisti supravodljivi dalekovodni sustavi istosmjerne struje zakopani u zemlji, ma koliko se činili nevjerojatni, mogući su već sutra. Uopće, pokušajte zamisliti koliko se električne energije potroši u jednome danu u čitavome svijetu. Sada tu električnu energiju podijelite sa dva da biste dobili izgubljenu energiju.

Na čelu projekta koji je, kako sada stoje stvari, na tragu revolucionarnog otkrića supravodljivog materijala nalazi se hrvatski fizičar Dr. Danijel Đurek. Sa tim izvanredno upornim i ustrajnim čovjekom, koji usprkos financijskih teškoća, nerazumijevanju gospodarskih elemenata u Hrvatskoj i sumnjičavih kolega u inozemstvu, već 12 godina, provodi svoja istraživanja razgovarao je novinar Iskonovog internet magazina Klik.

Možete li ukratko za početak objasniti od čega se sastoji Vaš materijal i što je u stvari supravodljivost?

Osnovni sastav novoga materijala je olovo, srebro, ugljik i kisik. Supravodljivost je provodljivost struje bez električnog otpora i pratećih gubitaka. U našem slučaju izgleda da se to dešava na sobnoj temperaturi, što je od temeljnog značenja za tehnologiju i gospodarstvo. Morate znati da se 30 posto proizvedene električne struje gubi već u dalekovodima, a daljnjih 20 posto do potrošača. Dakle, pola električne energije gubi se prenošenjem. Imate li supravodljivost struja se, bez transformatora, prenosi dalekovodima niskog napona. Nadalje, ne postoje problemi s izolacijom. Drugu veliku primjenu omogućuje i pohranjivanje električne energije u supravodljivim magnetskim zavojnicama smještenim u kontejnere. To obećava vrlo visoku iskoristivost u pogonu automobila čiji bi se motor, u stvari, sastojao od elektromotora veličine elektropokretača ("anlasera"), bez mjenjača, akumulatora itd. Bio bi to vrlo ekonomičan i tih prijevoz, bez zagađivanja okoline, s elegantnim načinom punjenja indukcijom na putnim postajama. Zavojnica od 100 kilograma, sa pohranjenim magnetskim poljem omogućila bi vožnju punih 1000 kilometara.

"Sponzorska sredstva dobivamo izvana od međunarodnih tvrtki, a tek nešto novaca u Hrvatskoj dolazi od Ministarstva znanosti i tehnologije."

Na kojoj se točki trenutno nalazi projekt?

Završni rad smo trebali objaviti tek na ljeto, ali smo, kada se počela podizati prašina u znanstvenom svijetu, jednom časopisu prijavili preliminarne rezultate. Izdavač se vrlo brzo javio i zamolio me da im pobliže objasnim rad, te da, ako želim da se u radu pojavi supravodljivost, dokažem tzv. Meissnerov učinak. Ako ga ne mogu dokazati neka u naslov stavim hipervodljivost, jer sam protok struje u našem materijalu je dobar, bolji nego u srebra.

Spomenuli ste Meissnerov učinak, tj. izbacivanje magnetskog polja iz materijala u supravodljivom stanju. Jeste li ga uspjeli postići?

Nismo mogli, sa sigurnošću, dokazati da postoji Meissnerov učinak u našim uzorcima, pa smo se pomirili s time kako imamo samo hipervodljivost. Pretpostavlja se da, dok nemamo Meissnerov učinak, nemamo ni supravodljivost. Međutim, to ne mora biti točno jer postoje teorije koje tvrde da je supravodljivost moguća i bez Meissnerovog učinka. Ima mnogo supravodljivih materijala koji taj učinak pokazuju samo djelomično. Bili smo oduševljeni mišlju da posjedujemo supravodljivost ili hipervodljivost bez Meissnerovog učinka jer bi to značilo novu fiziku. Meissnerov učinak je posljedica kvantne mehanike i tada bismo morali graditi novu teoriju mikroskopskih procesa koje je kvantna mehanika samo specijalan linearan slučaj, davni san još samog Einsteina. Ma koliko to bilo radikalno, takvu tezu još uvijek podržavaju neki vodeći svjetski teoretičari. Treba napomenuti da Meissnerov učinak u primjeni i nije bitan, nego samo što manji električni otpor.

Organski supravodič IBM-ovih znanstvenika Georga Bednorza i Alexa Mullera, 1986.

Obzirom na tako radikalan i zamašan posao kakva je podrška Vaših hrvatskih kolega fizičara?

Izvanredna. Ne bismo toliko postigli bez tako velike podrške koja je jednodušna. Naime, mi radimo na problemu već 12 godina i bez jake podrške ne bismo ustrajali.

Što je s financijskom podrškom u Hrvatskoj s obzirom da se ekonomisti, recimo analitičari časopisa Economist, slažu u tome kako bi otkriće takvoga materijala vodilo svjetskom gospodarskom rastu od nekoliko desetljeća? Prepoznaje li se u Hrvatskoj taj veliki gospodarski potencijal Vašega projekta?

To je vrlo veliki problem jer nemamo sponzora u Hrvatskoj. Nama bi svaka novčana pomoć vrlo dobro došla. Sponzorska sredstva dobivamo izvana od međunarodnih tvrtki, a tek nešto novaca u Hrvatskoj dolazi od Ministarstva znanosti i tehnologije. Ne znam od koga bismo i dobili sredstva jer Hrvatska više nema niti industrije, niti visoke tehnologije. Na sreću, Zapad živi od brzog napretka znanja, iako svaka visoka tehnologija ima svoj rok trajanja. Tranzistori su npr. vladali ekonomijom punih 50 godina. Sada je došlo do zasićenja primjene tranzistora pa bi supravodljivost bila idealna nova tema visoke tehnologije i ekonomije.

Svako novo tehnološko otkriće može nekoga i ugroziti. Kako stoje stvari sa supravodljivošću?

Ne postoje gospodarski sektori koji bi se našli ugroženima. Prevelika je ukupna dobit od primjene supravodljivosti i svi bi se vrlo brzo prilagodili. Mi smo pokušali predvidjeti da li bi supravodljivost nekoga oštetila, ali takvi ne postoje jer je svima bitan sveukupni globalni rast gospodarstva.

Nedavno se Vaš nepotpuni rad o supravodljivom materijalu bez Vašega znanja i odobrenja našao na internetu i proširio se uzburkavši svjetske medije i javnost. Malo tko nije pisao o vama, New York Times, Economist, Unisci, Scientific American, New Scientist, da spomenem samo najvažnije. Što se zapravo dogodilo?

Meni je 12. ožujka ove godine provaljen e-mail dok sam slao poboljšanu verziju članka kolegi koautoru na Institut Ruđer Bošković. Članak je poput bombe odjeknuo u svim svjetskim medijima. Naredni dan vratio sam se s puta i zatekao inbox zatrpan sa preko šestdeset e-mailova. Raspitivao sam se otkuda im članak, ali nitko nije znao odakle ga ima. Čitav nas je slučaj doveo u neugodnu situaciju. Sa svih strana zovu, sumnjiče nas, hvale, već kako tko.

Je li pokrenuta kakva istraga?

Ne. Pa, protiv koga. Vrlo vjerojatno je to netko moćan kada tako može presretati mailove i skidati ih.

Znanstveno otkriće se priznaje tek kada se u drugih znanstvenih institucija dobije pod istim uvjetima isti učinak. Međutim, u časopisu New Scientist od 31. ožujka objavljen je članak o Vašemu radu, a i urednici su Vam posvetili uvodnu riječ. Urednici su vrlo skeptični, a neki Vaši kolege, primjerice, Paul Chu, ravnatelj Centra za supravodljivost pri Sveučilištu Houston, tvrdi kako prema Vašoj formuli nije uspio proizvesti Vaše rezultate. Možete li komentirati njegovu tvrdnju?

Pokušali su sintetizirati materijal na temelju kidnapiranog rada. Na sreću, receptura je bila, sa današnjeg stanovišta, vrlo neprecizna. Da me je kasnije zamolio za detalje recepture, ja bih mu ih otkrio, ali nije. Znaju da je u pitanju potpuno nova receptura i čekaju.

Keramički supravodič Paula Chua u tekućem dušiku, 1987.

Hoćete li poslati materijal inozemnim sveučilištima?

Sve dok nam u časopisima ne prime članak i dok ne sredimo patentnu dokumentaciju, materijal nećemo slati.

"Tek smo se nedavno vratili na prvi materijal i ustanovili da on daje najbolje rezultate. Za 10-15 dana trebali bismo biti sigurni u to i tada će vjerojatno doći do nove eksplozije u znanstvenoj zajednici".

Kada možemo očekivati kraj projekta i konačan materijal?

Gledajte, mi smo počinili bitnu pogrešku jer smo napustili jednu fazu na kojoj smo radili još prije 7 godina. Objavljivali smo radove računajući sa drugima fazama, da bi nas u jednom trenutku Kinezi uvjerili kako je baš taj prvi materijal na kojemu smo radili najbliži rješenju. Tek smo se nedavno vratili na prvi materijal i ustanovili da on daje najbolje rezultate. Za 10-15 dana trebali bismo biti sigurni u to i tada će vjerojatno doći do nove eksplozije u znanstvenoj zajednici. Želio bih da se to što prije završi jer smo, uz sve ostalo, već i krajnje financijski iscrpljeni.