Interview: Ray Dolby, znanstvenik u Hollywoodu

Ray Dolby jedini je znanstvenik koji je osvojio nagradu Emmy, zahvaljujući zvučnom sustavu bez buke koji sasvim sigurno postoji u vašoj dnevnoj sobi i u najmanje 20 000 kinematografskih dvorana diljem svijeta.

Prije objavljivanja svog zvučnog sustava, Ray Dolby bio je dio skupine američke tvrtke Ampex koja je 1956. načinila prvi uporabljivi video rekorder. U više od 30 godina Dolby Laboratories vode na polju zvučnih sustava. Međutim, danas je Dolby u 68. godini, što je možda povod govorkanja da namjerava prodati tvrtku i otići u mirovinu.

Karijeru ste započeli u Indiji. Što vas je na to navelo?

Proveo sam 12 godina u akademskoj djelatnosti na San Jose State University i Stanfordu, imao 30 godina, bio suradnik na Pembroke Collegeu, Cambridge, s doktoratom iz fizike, i u vrlo povoljnom položaju ako bi želio od akademske karijere načiniti svoju budućnost. Međutim, želio sam druge stvari. Bio sam zaljubljen u putovanja i sklon avanturama. Tada, govorim o 1962., u nedjeljnim su se novinama objavljivali oglasi za zapošljavanje na projektima razvoja u zemljama, poput Egipta, Indije i Južne Amerike. Jedan od njih zapeo mi je za oko. Bio je to UNESCO-ov oglas za rad na projektu u Indiji.

Što ste tamo radili?

Postao sam UN-ov stručnjak za pomoć indijskoj vladi. Zadaća mi je bila proučavanje njihove industrije elektroničkih znanstvenih instrumenata. Indijska industrija nije vjerovala indijskim instrumentima. Stoga su željeli da im SAD, Velika Britanija i UN daju novac za kupovinu američkih, britanskih i švicarskih instrumenata. Zadatak moga instituta bio je ulijevanje povjerenja potencijalnim kupcima prema indijskim instrumentima poboljšavajući ih kada je to bilo potrebno.

Kako ste se počeli zanimati za kvalitetu zvuka?

Radio sam na snimanju glazbe na magnetske vrpce, a buka je bila vrlo velik problem, jedini neriješeni problem. Na sustavima za smanjenje buke radilo se još od sredine 1930-ih i ja sam neprestano razmišljao o mogućim rješenjima problema. Svoju opremu za snimanje uzeo sam sa sobom u Indiju i tamo snimao. U slobodno sam vrijeme išao u biblioteku i proučavao što se do tada načinilo na tom polju. Tada mi je iznenda sinulo da su se svi dotadašnji istraživači kretali po potpuno pogrešnom putu. Pokušali su problem riješiti tako što će odstraniti iritirajuću buku koja je bila 100, ili čak 1000 puta manja od maksimalne veličine signala kojega su željeli snimiti. Oni su pokušavali sabiti signal stišavajući visoke tonove tijekom snimanja i ponovno ih povisujući pri reprodukciji. Međutim, nesretni popratni efekt pri takvoj metodi bio je unošenje distorzije (iskrivljenja) u te glasne signale. Pomislio sam, ako je buka koje se pokušavate riješiti toliko mala i ako je signal povezan s tom bukom toliko malen, zašto onda ne načiniti odvojen put za te male signale i pustiti glasni zvuk da prodire neometan. Kada sam to shvatio, još uvijek sam bio u Indiji.

Umjesto da naplaćujete tantijeme (na izumiteljski patent) na glazbu, ili čipove, odlučili ste patentirati tehnologiju za proizvođače kazetofona na takav način da svaki svoj proizvod koji koristi Dolby tehnologiju označavaju imenom marke Dolby. Što vas je na to navelo?

Tada je bilo vrlo teško natjerati proizvođače na plaćanje tantijema. Prije svega, oni nikada ranije nisu plaćali prava na izumiteljske patente. Nadalje, elektronični sklopovi ne postoje sami po sebi. Moraju imati vanjske komponente da bi bili učinkoviti. Stoga smo smislili koncept elektroničkog sklopa kao skupa odvojenih dijelova. Tako patent koristi strana koja čini završni rad, a to su proizvođači kazetofona. Sve od tada koristimo taj koncept. Postojalo je i pitanje od ranije snimljenih vrpci. Bi li bilo smisleno naplaćivati tantijeme na kazete ili uračunati višak u prodaju kazetofona? Odlučio sam se za drugo, jer sam znao da bi bilo izuzetno teško natjerati proizvođače kazeta da vam išta plate. Previše ih je na previše mjesta u svijetu. Kako do njih doći? Kako im zaračunati? To jednostavno nije izvedivo.

Vi vjerujete da dioničari ne smiju vršiti pritisak na tvrtke da komercijaliziraju tehnologije prije no što za to dođe vrijeme. Nikada niste željeli ni dodirnuti novac drugih ljudi, posebno ako se nalazi u Silikonskoj dolini i na Wall Streetu. Zašto?

Ljudi koji nam plaćaju patent znaju da nam mogu vjerovati, da ćemo biti pošteni prema njima i da ćemo čuvati njihove tajne. Zbog toga smo ostali neovisni o drugim elektroničkim tvrtkama, financijskim institucijama, filmskim kompanijama, glazbenim kompanijama i svim proizvođačima audio uređaja. Zbog toga možemo prodavati pravo na patent. To je način kako mogu očuvti tvrtku neovisnom, a ujedno misliti o novom stupnju razvoja, ne je prodati nekome drugome, već je učiniti javno dostupnom na tržištima vrijednosnica kada bude dovoljno snažna da ne padne kao žrtva moćnih vanjskih ineteresa, poput onih investicijskih banaka i sličnih.

Zbog čega sada razmišljate o izlasku tvrtke na javno tržište dionica?

Svi prolazimo kroz neku vrstu životnog kruga. Imao sam svoje godine obrazovanja, bio sam u vojsci, osnovao sam tvrtku, proveo je kroz različite stupnjeve, gledao je kako cvjeta i činio korisne stvari. Sada je taj proces završen, a ja razmišljam o budućnosti zbog poreznog zakona SAD-a. U 68. sam godini i mislim da ću uskoro umrijeti. Brinem o sebi i mogao bih poživjeti nrednih 20-25 godina, ali ne želim riskirati. Odem li sada, tvrtki bi bilo vrlo teško nastaviti. Dogodila bi se dezorganizacija i slične stvari. Zato brinem o budućnosti. Ostat ćemo i dalje neovisni i poslovat ćemo na vrlo sličan način. Postojat će dioničari koji će nas nadzirati, ali neće imati toliko snažan utjecaj koji bi imala, naprimjer, neka investicijska banka s vlasništvom nad dobrim dijelom tvrtke.

Postoji li išta što ste željeli baš vi izumiti?

Često razmišljam kako sam mogao u 19. stoljeću biti veliki inženjer strojarstva zato što obožavam strojarstvo. Želio bih da sam mogao načiniti bolji parni stroj ili izumiti motor s unutrašnjim sagorijevanjem, ili raditi na prvome automobilu. Čitav sam život volio sve što se kreće - bicikle, motocikle, automobile, džipove, brodove, avione. Žalim jedino to što sam se rodio u vrijeme kada je glavnina takvih mehaničkih problema već bila riješena.

Govoreći o izumima, što mislite, zbog čega je audio kazeta tako dugo opstala i ima li budućnost u digitalnom svijetu?

Mislim da ljudi misle kako je korisna i ne žele je mijenjati jer svaka promjena povlači za sobom neki oblik stresa. Na prvom mjestu, morali bi čitati velike priručnike s uputama za rukovanje. U protekle 4 godine učio sam njemački jezik uz pomoć CD-a i kazeta. Kazete su vrlo korisne. Pamte gdje ste stali i od tamo nastavljate. Na CD-ima morate tražiti mjesto na kojem ste stali.

Oskara ste osvojili 1989. za osobni doprinos filmskom zvuku. Kako ste se osjećali?

Bio sam izuzetno ponosan. Oskar ima vrlo dugu tradiciju u filmskoj industriji. Velika je stvar biti dio te tradicije.

Biste li mijenjali Oskara za Nobela?

Tada bi moj život bio u potpunosti drugačiji. Na području X-zraka radio sam 5 i pol godina i surađivao s vrhunskim stručnjacima na konferencijama i provjerama radova. Međutim, ubrzo shvatite da u svijetu postoji tek šačica ljudi koje uistinu zanima ono što radite, i iako je vrlo ugodno ići na te konferencije i komunicirati s tim ljudima, njih je uistinu tek nekolicina. Tako da mi je draži Oskar od Nobela.